Što je pravo obrazovanje?

Pravo obrazovanje ne potcjenjuje vrijednost znanstvenih saznanja ili literarnih dostignuća; ali više od poznava¬nja činjenica, ono cijeni energiju; više od energije, dobrotu; više od intelektualnih dostignuća, karakter. Svijetu nisu toliko potrebni ljudi blistava uma koliko ljudi plemenita karaktera. Njemu su potrebni ljudi čijim sposobnostima vladaju čvrsta načela.

„Mudrost je glavno”, zato „pribavi mudrost.” „Jezik mudroga se pravilno služi znanjem” (Izreke 4:7; 15:2). Pravim obrazovanjem stječe se ova mudrost. Ono nas uči kako najbolje upotrijebiti ne samo jednu nego sve svoje snage i dostignuća. Na taj način ono obuhvaća cijeli krug naših dužnosti — prema sebi, prema svijetu i prema Bogu.
Izgradnja karaktera je najvažnije djelo koje je ikada bilo povjereno ljudskim bićima; i nikada ranije njegovo marljivo izučavanje nije bilo tako važno kao sada. Nikada se nijedan prijašnji naraštaj nije morao suočavati s tako teškim problemima; nikada ranije mladići i djevojke nisu bili izloženi tako velikim opasnostima kao što su one koje im danas prijete.
U takvo vrijeme kao što je naše, kakav je smjer obrazovanja koje se daje? Kojim se pokretačkim silama u čovjeku ono najčešće obraća? Samoljublju! Veliki dio obrazovanja koje se daje, ne zaslužuje to ime. Pravim obrazovanjem se suzbijaju sebična ambicija, žudnja za vlašću, nepoštovanje prava i potreba čovječanstva — poroci koji kao prokletstvo pritiskuju naš svijet. Bog je svojim planom života odredio mjesto svakom ljudskom biću. Svako treba svoje talente potpuno razvijati; ako u tome bude vjerno, bilo da ima malo ili mnogo darova, dostojno je poštovanja. U Božjem planu nema mjesta za sebično rivalstvo. Oni koji sebe mjere po sebi i uspoređuju se međusobno, nisu mudri (2. Korinćanima 10:12). Što god činimo, mora biti učinjeno „kao po moći koju Bog daje” (1. Petrova 4:11). Mora biti učinjeno „od srca ... kao Gospodu a ne kao ljudima; znajući da ćete od Gospoda primiti plaću nasljedstva; jer Gospodu Kristu služite” (Kološanima 3:23, 24). Dragocjena je služba koju obavljamo i obrazovanje koje stječemo primjenjujući ova načela. Ali, koliko je drugačiji veliki dio današnjeg obrazovanja! Njime se dijete od najranijih godina potiče na natjecanje i rivalstvo; njeguje se sebičnost, korijen svakog zla. Tako se rasplamsava borba za prvenstvo; podržava se sistem „bubanja” koji u toliko slučajeva uništava zdravlje i onesposobljava za korisnu službu. U mnogim drugim slučajevima, natjecanje navodi na nepoštenje; a njegujući ambiciju i nezadovoljstvo, ono zagorčava život i doprinosi da svijet bude pun onih nemirnih, neobuzdanih duhova koji su stalna prijetnja društvu.